Onog dana kada sam pukim slučajem svog supruga Davora ugledala s ljubavnicom, srušio mi se cijeli svijet. Sve i da želim, uvjerena sam kako nikada neću zaboraviti šok a odmah potom i tugu koju sam osjetila ugledavši ga kako na parkiralištu trgovačkog centra strastveno grli i ljubi nepoznatu ženu. Oči su mu skrivale velike tamne naočale ali svugdje bih prepoznala njegovu tamnu kosu i široka ramena koje sam toliko voljela.
Bio je petak i upravo sam nakon odrađene smjene u banci žurila u obližnji trgovački centar kako bih obavila kupovinu. Premda smo se Davor i ja dogovorili kako ćemo navečer zajedno otići u kupnju pomislila sam kako bismo tu večer ipak mogli iskoristiti na kvalitetniji način. Primjerice, naručiti pizzu te zajedno s Tarom pogledati neki dobar film. Ionako smo u posljednje vrijeme rijetko kad na okupu, razmišljala sam tog dana na poslu.
Dok sam stajala u mjestu i promatrala kako potpuno nesvjestan moje blizine nježno miluje po kosi drugu ženu. Bol koju sam osjećala u srcu bila je toliko jaka da sam pomislila kako ću se onesvijestiti. Šokirana i ponižena, dok su mi suze u potocima curile niz lice promatrala sam kako potpuno nesvjesni ikog i ičega oko sebe zaljubljeno izmjenjuju nježnosti. Davor, čovjek za čiju bih vjernost još do jučer stavila ruku u vatru, pred mojim očima, za vrijeme radnog vremena i usred bijela dana ljubio je drugu ženu. Dok mi je srce mahnito udaralo grlo mi je bilo potpuno paralizirano. Željela sam kriknuti, učiniti bilo što kako bi me napokon primijetili, no nisam mogla ispustiti ni glasa.
Ni danas ne znam kako sam smogla snage sjesti u auto i vratiti se kući. Dok sam zaslijepljena suzama ulazila u stan znala sam da više nikad ništa neće biti isto. Muškarac s kojim sam trinaest godina dijelila život i bračnu postelju iznevjerio me na najgori mogući način. Sve i da sam to željela, znala sam da mu to ne mogu oprostiti.
- Mama, pa ti plačeš! Što se dogodilo? – trgnuo me glas moje kćeri Tare čim sam kročila u hodnik.
- Bože, Tara, ne bi li još uvijek trebala biti u školi? – neugodno sam se iznenadila pritom žustro otirući suze.
- Zaboravila sam ti reći da ću se danas ranije vratiti iz škole. Profesorica iz kemije je bolesna i zbog toga nismo imali posljednja dva sata – pojasnila je prodorno me pogledavši. – Ali, pusti sad to. Bolje mi reci što ti se dogodilo – nastavila je.
Nekoliko trenutaka sam panično smišljala što bih joj odgovorila. A tada, i prije nego što sam uspjela razmisliti i odvagati čitavu stvar iz mene je provalila gorčina.
- Ništa osim što sam upravo vidjela tvog oca s drugom ženom. Zamisli, ljubili su se nasred parkirališta kao da im o tome ovisi život – rekla sam prasnuvši u histeričan smijeh.
- Mama, jesi li dobro? – zabrinuto je upitala. – Možda to nije bio tata. Možda si ga zamijenila s nekim. Znaš, ima puno sličnih ljudi – pokušavala me utješiti stavljajući mi time dodatno sol na ranu.
- Tara, prestani ga braniti, u redu? Nisam ni glupa ni slijepa. Sigurna sam da je to bio pokvarenjak od tvog oca. Pritom se činio prilično sigurnim u sebe. Okladila bih se da mu ovo nije prvi put da me prevario. Gospodin je na poslu, ha ha, kako da ne! Ne želim ga više nikad vidjeti! Gad! Ali dobro, neka mu bude kad je tako odlučio. Vidjet ćemo tko će iz svega ovoga na koncu izići kao pobjednik – iz mene je iznova provalila gorčina popraćena bujicom suza. Tarine krupne plave oči prestrašeno su zurile u mene.
- Mama, molim te, nemoj učiniti neku glupost. Strpi se dok tata ne dođe doma. Razgovarat ćete i sve će se razjasniti, vidjet ćeš – preklinjala me dok sam drhtavim rukama nakon punih sedam godina nepušenja uzrujano pripaljivala jednu od Davorovih cigareta koje sam pronašla u ladici komode.
- Nemoj mi samo reći da si ponovo počela pušiti. Znaš koliko je to nezdravo – šokirano je rekla moja kći dok sam žudno povlačila dim. Premda mi se nakon godina apstinencije već od prvog udaha snažno zavrtjelo u glavi nisam odustajala. Što se mene ticalo, mirne duše sam istog trenutka mogla i umrijeti.
- Ah, da, a to što se tvoj otac vucara uokolo to bi se trebalo tolerirati ili što? Draga moja, samo ti moje zdravlje prepusti meni. Trenutačno mi je ono najmanji problem – sarkastično sam odbrusila premda mi to nije bila namjera. Tarine oči su se istog trenutka ispunile suzama. Premda mi je bilo jasno da sam pogriješila uvlačeći je u svoje bračne probleme nisam si mogla pomoći. Moja povrijeđenost i bijes u tom trenu bili su jači od zdravog razuma. Baš sam pripaljivala novu cigaretu kad se napokon začuo zvuk otvaranja ulaznih vrata.
- Bok cure, doma sam! – povikao je Davor iz hodnika. Nije mi promaklo kako se Tara na zvuk njegova glasa prestrašeno zapiljila u mene. Na sreću, ovoga puta sam bila dovoljno pametna da je zamolim da ode u sobu. Činilo se kako je moja kći to jedva dočekala.
- Hej, Marina, što se događa? Mislio sam da si prestala pušiti – rekao je Davor kad je nekoliko sekundi kasnije ušao u dnevnu sobu i zatekao me u naslonjaču s cigaretom u ruci.
- Dragi moj, bojim se da bih prije to ja tebe trebala pitati. I, kako je bilo na poslu? – zajedljivo sam mu se obratila fiksirajući ga pogledom. Učinilo mi se kako sam svojim pitanjem uspjela zbuniti Davora.
- Uobičajeno, ništa posebno. Uglavnom sastanci. Prilično sam iscrpljen – oprezno je odgovorio.
- Obzirom na prekovremeni rad na parkiralištu nije ni čudo, zar ne? Želim znati tko je plavuša koju si danas onako zdušno ljubio? – započela sam bez uvoda. Istog trenutka Davorovim licem je preletjela sjena a lice mu je oblilo rumenilo. Bilo je više nego očito da ga je moje pitanje zateklo nespremnog.
- Koja plavuša? – propetljao je a lice mu je poprimalo sve intenzivniju crvenu boju.
- Davore, ne pravi se blesav. Danas sam na svoje oči vidjela kako ljubiš drugu. Zar doista nemaš ni toliko poštovanja prema meni da mi napokon sve priznaš i time olakšaš i sebi i meni? – upitala sam na rubu suza nakon čega je nastupila podulja stanka. Činilo se kako Davor napregnuto razmišlja o nečemu.
- Dogodilo se. Nisam te želio povrijediti, kunem se – napokon je procijedio zarivši lice u dlanove.
- Ah, da? E, pa, dragi moj na to si trebao misliti prije nego što si zaskočio prvu fuficu koja ti se našla na putu.
- Aleksandra nije nikakva fufica već žena koja me razumije bolje od ikoga! – žestoko se pobunio zadavši mi time konačan udarac. Bilo bi mi puno lakše da mi je rekao kako mu avantura s tom Aleksandrom ne znači baš ništa, kako se samo malo zanio i kako će istog trena prekinuti svaku vezu s njom no Davor je očito imao nešto drugačije mišljenje o svemu. Tko god da je bila ta žena prema uvrijeđenom izrazu njegova lica shvatila sam da je moj suprug smrtno zaljubljen u nju što me potpuno dotuklo.
- Kad bolje promislim, to zapravo više i nije važno. Nadam se da razumiješ kako ti ovo ne mogu oprostiti. Želim da se još večeras iseliš iz stana. Moj odvjetnik će ti se javiti ovih dana – odlučno sam dodala.
- Marina, uistinu mi je žao što je sve moralo završiti ovako. Namjeravao sam ti reći ali…
- Nemoj ni pokušavati ispričavati se. Jednostavno me ne zanima, u redu? Nas dvoje više nemamo o čemu razgovarati. Bit će najbolje ako odmah spakiraš stvari i odeš toj svojoj Aleksandri ili kako već – neumoljivo sam dodala okrenuvši glavu kako ne bi vidio moje suze.
- Da, mislim da će tako biti najbolje. Navratit ću sutra kad se malo smiriš kako bih popričao s Tarom. Dovoljno je velika i ima pravo znati što se događa – tronuto je dodao ustajući iz naslonjača.
- Mooolim?! Nije ti dovoljno što si meni lagao sve ovo vrijeme sada isto želiš učiniti i našem djetetu?! Što ćeš joj reći? Da se, dok njezina majka ništa ne sluti, već mjesecima vucaraš s drugom. Može te biti sram! Dragi moj, bojim se da to neće ići. Da joj se nisi usudio približiti, je li ti to jasno? – bijesno sam mu se unijela u lice. – A sad, odlazi, da te moje oči više ne gledaju! – povikala sam dohvativši vazu sa stola i bijesno je zavitlala u njegovom pravcu. Davor se izmaknuo u posljednji tren.
- Zaboga, Marina, što to radiš? Mislio sam da ćemo ovo riješiti kao civilizirani ljudi a ne….
- Proklet bio! Gubi se već jednom! – zaurlala sam. Sada mi se već čitavo tijelo treslo od srdžbe. Davor je očito shvatio da je vrag odnio šalu i doslovce istrčao iz sobe. Sad kad sam napokon mogla dati oduška svome bolu spuznula sam na pod i zaridala poput ranjene životinje. Čak i nakon trinaest godina braka još uvijek sam silno voljela Davora. Dok su mi tijelo potresali grčeviti jecaji zaklinjala sam se u sebi kako se neću smiriti dokle god Davor ne osjeti istu bol kakvu sam trenutno ja osjećala. Željela sam ga povrijediti, poniziti onako kako je on ponizio mene i natjerati ga da pati. Što je bilo najgore od svega, već sam znala kako ću to postići.
Već se spustila noć a ja sam i dalje neutješno ridala. U stvarnost me vratio tek glas moje kćeri.
- Mama, dođi, skuhat ću ti čaj. Prehladit ćeš se tu na podu – nježno me uhvatila ispod ruke.
- Baš me briga. Više mi ništa nije važno. Ona svinja od tvog oca me napustila. Očito je da mu je njegova mlađahna, izblajhana ljubavnica puno važnija od nas – zajedljivo sam rekla otirući suze.
- Što? Želiš mi reći da tata više neće živjeti sa nama? Ali, uvijek mi je govorio da me puno voli, a sada…Ne, to jednostavno nije moguće – u nevjerici je zavrtjela glavom a u očima su joj zablistale suze.
- Ha, ha, jake mi ljubavi! Bit će najbolje ako čim prije prihvatiš činjenicu da je tvoj otac jedan najobičniji lažov i bijednik – opsovala sam i ne promislivši što time činim Tari. Kad je tiho zajecala na trenutak me zapekla savjest.
- Ali, zato imaš mene. Sad kad tvoj otac više ne živi s nama nas dvije se moramo držati zajedno – naglasila sam pomilovavši je po kosi.
Narednih dana u našem domu je vladalo tmurno raspoloženje. Davor se nije javljao niti je dolazio. Unatoč tome izjedala me ljubomora i živjela sam za osvetu. Kako se činilo ni Tari nije bilo puno bolje. Često je bila tiha i zamišljena. Znajući koliko su njih dvoje bili povezani nitko mi nije morao reći da joj silno nedostaje otac. Premda sam se svim silama trudila oraspoložiti je bilo je naprosto nemoguće prodrijeti do nje. Otprilike tjedan kasnije noću je dobila visoku temperaturu. Posumnjala sam na virozu koja je bila vrlo aktualna tih dana i odlučila sam kako je najbolje da tog dana ne ode u školu. Budući da sam u devet morala na posao ustala sam nešto ranije kako bih joj skuhala čaj i ispekla omiljene palačinke.
- Dušo, nadam se da ti je malo bolje. Pripremila sam tvoj omiljeni doručak. Kako bi bilo da siđeš u kuhinju i za promjenu nešto pojedeš? – nježno sam upitala ulazeći u sobu. Suprotno svim mojim očekivanjima Taru se baš i nije pretjerano dojmio moj trud.
- Nisam gladna. Pusti me na miru – bezizražajno je odgovorila uvlačeći se još dublje pod poplun.
- Ali Tarice, moraš jesti inače bi se mogla ozbiljno razboljeti. Dođi, pomoći ću ti da se odjeneš – rekla sam prilazeći krevetu.
- Koliko puta ti moram ponoviti da nisam gladna! Osim toga, nisam beba, znam se i sama odjenuti. Umorna sam, želim spavati. Jest ću kasnije, u redu? – promumljala je okrenuvši mi leđa. Nekoliko trenutaka sam stajala ondje i bez riječi zurila u nju. Kad sam napokon shvatila da se moja kći neće predomisliti nije mi preostalo ništa drugo već izići iz sobe.
Pola sata kasnije, na moje veliko iznenađenje Tara je sa školskim ruksakom na leđima ipak ušla u kuhinju. Dok je izvlačila stolicu kako bi sjela za stol nisam se mogla načuditi njezinoj promjeni. Bila je vedra i dobro raspoložena a u očima joj je blistao neki čudan sjaj.
- Mogu li sada dobiti te palačinke? Umirem od gladi. Budući da mi je puno bolje mislim da ću ipak otići u školu – rekla je posegnuvši za čajnikom. Baš sam spuštala pred nju tanjur s palačinkama kad joj je zazvonio mobitel. Istog trenutka Tarinim licem je preletjela sjena.
- Zar se nećeš javiti? – upitala sam.
- Naravno da hoću – pomalo nevoljko je odgovorila zacrvenjevši se. A tada je napokon posegnula za mobitelom.
- Dogovorili smo se tek za pola sata. Ne mogu sad razgovarati. Nazovem te kasnije, u redu? – bez pozdrava je promumljala nekome u slušalicu i brzo prekinula vezu.
- Tko je to bi…
- Nitko – odgovorila je prije nego što sam uspjela dovršiti pitanje. Podigla sam pogled s novina koje sam dotad imala pred sobom i susrela se s Tarinim uplašenim očima.
- Dobro, a zašto si onda odjednom tako uznemirena? – oprezno sam upitala premda sam već naslućivala o čemu je riječ. – Tara, tebi govorim – opomenula sam je kad je spustila pogled.
- Tata. Bio je to tata – tiho je odgovorila pogleda uprtog o pod.
- Besramnice mala! Kako se samo usuđuješ razgovarati s njim meni iza leđa kad dobro znaš što mi je učinio? – prosiktala sam poskočivši sa stolice. – Mislim da sam bila dovoljno jasna kada sam rekla kako tog čovjeka više ne želim u našoj blizini. Nikada mu neću oprostiti ono što mi je učinio, je li ti to jasno? Ili ti je lažljivac od tvog oca ipak važniji od mene?! Samo da znaš da si me jako razočarala. Mislila sam da si barem ti na mojoj strani! – zaurlala sam a na oči su mi udarile suze.
- Ali mama, dobro znaš da to nije istina, samo….
- Ne želim čuti više ni jedne jedine riječi od tebe! Od danas je ime tvog oca zabranjeno u ovoj kući, jesmo li se razumjele? – histerično sam povikala. Bila sam toliko bijesna u tom trenutku da me nisu uspjele dirnuti čak ni suze na Tarinom licu. Dok je skupljena u stolici tiho jecala poput luđakinje sam pritrčala njezinom ruksaku i stala ga prekopavati. Kad sam pronašla ono što sam tražila srce mi je napokon bilo na mjestu.
- Tako. Od danas nema više mobitela ni skrivenih poziva. To će ti biti kazna za bezobrazluk – pojasnila sam kad se lica umrljanog suzama u nevjerici zagledala u mene.
- Mama, molim te. Da sam znala da ćeš se toliko ljutiti ne bih mu odgovorila na poziv – preklinjala je briznuvši u još grčevitiji plač.
- Dobro, jesi li ti već zaboravila što sam maloprije rekla. Ne želim da spominješ tog gada u mojoj kući! Nikada mu ovo neću zaboraviti! Nikad! Shvaćaš?! – povikala sam na što se Tara još više stisnula u stolici.
- U redu. Kako želiš. Mogu li sada u školu? – slomljeno je upitala otirući suze.
- Idi, i pamet u glavu – dodala sam podrhtavajući od bijesa.
Čim su se za Tarom zatvorila vrata zaplakala sam poput ljute godine. Bože, zašto mi je ovo morao učiniti? Zar mu moja ljubav nije baš ništa značila? Proklet bio Davore! – povikala sam gušeći se u suzama.
Narednih dana Tara se, ako je to uopće i bilo moguće još više zatvorila u sebe. Gotovo da smo prestale razgovarati. Činilo se da mi moja kći puno toga zamjera no nastavila sam se praviti kako to ne primjećujem. Postala sam opsjednuta osvetom i cvjetala i pri samoj pomisli o tome što zabranom da viđa kćer činim Davoru. Neka pati! To je najmanje što zaslužuje! – razmišljala sam namjerno odlažući odlazak odvjetniku i pokretanje brakorazvodne parnice. Učinit ću to kad ja budem željela! Dotle će skupo plaćati svoju laž i izdaju! – puna gorčine uvjeravala sam samu sebe i ne pomišljajući što time činim Tari.
Jedne večeri baš sam se krenula istuširati kad je zazvonio telefon. Tara je bila u svojoj sobi i nije mi preostalo ništa drugo već javiti se.
- Bok, Marina. Nadam se da nećeš prekinuti vezu. Samo sam htio čuti kako je Tara. Zaboga, opameti se, molim te. Ne možeš mi dovijeka braniti da je vidim. Ne ponosim se onim što sam učinio ali ona je i dalje moja kći. Volim je i jako mi nedostaje. Pokušaj me shvatiti – umalo mi je ispala telefonska slušalica iz ruke kada sam s druge strane začula Davorov preklinjući glas. Njegov poziv ali i riječi potresli su me i više nego što sam si to željela priznati. Dok mi je srce udaralo kao da namjerava iskočiti iz grudi bila sam potpuno nemoćna da progovorim. I protiv volje, u misli su mi navrle uspomene. Prisjetila sam se ne tako davne prošlosti kada bi Davor nazvao s posla samo kako bi provjerio gdje su i što rade njegove „ dvije cure „. Taru bi uvijek silno razveselio njegov poziv i još dugo bi ostali na liniji čavrljajući kao da godinama nije vidjela oca.
- Tata, što ćeš mi kupiti po povratku s posla? – bila je njena omiljena poštapalica kad bi napokon odlučili razgovor privesti kraju.
- Ovisi, što moja princeza želi. Visosti, vaša želja moja je zapovijed – dreknuo bi u slušalicu a Tara bi istog trenutka prasnula u neobuzdan smijeh. Bilo je to dovoljno da i meni, ma kakav dotad bio dan odmah postane ljepši. Sada se više nisam mogla ni prisjetiti kad sam zadnji put svoju djevojčicu vidjela nasmijanu. Istog trenutka na oči su mi navrle suze. Priznala ja to ili ne Davor mi je još uvijek silno nedostajao a njegova nevjera boljela više od ičega. Gdje smo se to izgubili? I, zašto je sve moralo završiti ovako kad ga toliko volim, odnosno, voljela sam ga, brzo sam se ispravila u mislima. Ne, ne smijem mu dopustiti da me uhvati na sentimentalnost. Više mu nisam važna. Zacijelo sve ovo čini samo kako bi pridobio Taru na svoju stranu – podsjetila sam se odlučno otirući suze.
- Marina, jesi li tu? Reci nešto, molim te – tiho je zamolio. Premda sam u trenutku dok mi se grlo stezalo od tuge a suze iznova navirale na oči prezirala samu sebe, znala sam što moram učiniti. Drhtavom rukom odmaknula sam slušalicu od uha i bez riječi je poklopila. Potom sam se, vjerujući kako će tuš barem djelomično isprati moju tugu žurno vratila u kupaonicu.
Kako je vrijeme odmicalo Tara je postajala sve mršavija i blijeđa. Potpuno se zatvorila u sebe. Iz nekad vedre i razigrane djevojčice postala je pravi mrgud. Uvjeravala sam se kako je njezino tmurno raspoloženje povezano s neprekidnim učenjem i čestim školskim ispitima jer se bližio kraj školske godine ali kad sam jednom prilikom posjetila Tarinu razrednicu moram priznati da sam se neugodno iznenadila onim što sam od nje čula.
- Gospođo Marina, žao mi je što vam to moram reći ali ja više ne prepoznajem vašu Taru. Ne samo da su njezine nekad izvrsne ocjene sada doslovce ravne katastrofi, već joj se i ponašanje pokvarilo. Nekoliko profesora mi se požalilo na njezine nepodopštine za vrijeme sata. Zato sam vam prošlog mjeseca i poslala onaj poziv po Tari da dođete u školu kako bismo zajedničkim snagama vidjeli što i kako dalje – ozbiljno je započela.
- Poziv? Žao mi je ali Tara mi nije uručila nikakav poziv – zbunjeno sam odgovorila iskreno šokirana onim što sam upravo čula. Moja kći ili je zaboravila na to, ili mi je, što mi se obzirom na okolnost sada činilo puno realnijim, naprosto odlučila zatajiti svoje probleme u školi. E, pa, mlada damo ovoga puta si stvarno prevršila svaku mjeru! Da mi je samo znati što radiš zatvorena u sobi po cijele dane dok meni prodaješ priču o knjigama i učenju?! – bijesno sam pomislila.
- Vaša kći je doista bistra djevojčica. Pokušajte porazgovarati s njom i vidjeti što je muči. Dosad sam je štitila kod drugih profesora ali bojim se da to više neće biti moguće. Vjerujte mi, bila bi prava šteta da Tara padne godinu – zabrinuto je dovršila. Nakon što sam joj obećala kako ću čim prije popričati s Tarom poželjela mi je puno sreće.
Kad sam napokon napustila školu bila sam silno uzrujana. Vani je bila prekrasna proljetna večer. Puhao je puhao lagani povjetarac ali ja nisam primjećivala ništa od toga. Na umu mi je samo bio Davor u zagrljaju druge žene a sada se toj slici u mojoj glavi pridružila i moja „razmetna“ kći Tara. Besramnica mala! Sve sam joj pružila. Kako se samo usuđuje zatajiti mi onolike jedinice u imeniku i još pritom praviti probleme u razredu?! Čini se da bi joj netko stvarno trebao pošteno isprašiti tur – uzrujano sam pomislila paleći automobil. Neko vrijeme besciljno sam se vozila gradskim ulicama kako bih se malo smirila. Kad mi je to napokon pošlo za rukom okrenula sam automobil i zaputila se doma. Ništa ne sluteći približavala sam se zgradi u kojoj stanujemo. A tada sam već izdaleka ugledala prizor od kojeg mi se zaledila krv u žilama. Na parkiralištu, u sjeni krošnje stare lipe, držeći se za ruke stajali su Davor i Tara i kako se činilo, vedro raspravljali o nečemu. Unatoč tome, nije mi promaklo kako se moja kći očito u strahu da se ne pojavim svako malo diskretno osvrće oko sebe.
Istog trenutka ponovo mi je skočio tlak a suze bijesa i nemoći udarile na oči. Kako se samo usuđuje pozvati Davora dok me nema doma?! Kao da mi i bez toga već ne stvara dovoljno problema! E, pa, sad će me oboje čuti! – pomislila sam i poput luđakinje nagazila na gas. Kad sam se uz škripu kočnica zaustavila pokraj njih poput furije sam izjurila iz automobila. Ugledavši me, Tarine oči su se raširile od straha.
- Dakle, tako. Dok mačke nema miševi kolo vode, zar ne? Nisam li ti već stoput rekla kako tog čovjeka više ne želim u našoj blizini? – sarkastično sam upitala Taru unijevši joj se u lice.
- Marina, prestani tako razgovarati s Tarom. Zaboga, otac sam joj. Osim toga, ja sam zatražio da se vidimo. Pozvao sam je na sladoled. Upravo smo se vratili iz slastičarnice. Doista ne vidim u čemu je problem – mirno je rekao Davor primivši Taru za ruku.
- Oh, baš zanimljivo! Šteta što nisi razmišljao o tome da si nečiji otac dok si ljubio onu gusku. Nakon onog što si mi učinio nemaš pravo na moju kći! Pusti je na miru i gubi se da te ne vidim! – povikala sam grubo privlačeći Taru k sebi.
- Marina, pusti dijete i urazumi se već jednom, molim te. Besmisleno je što joj ne dopuštaš da me viđa. Možda sam pogriješio ali ne možeš me ovako kažnjavati za to. Tara je i moja kći. Ne možeš mi zabraniti da je volim! – odvratio mi je istim tonom.
- Ah, da? E, pa, vidjet ćemo! Samo da znaš, zatražit ću na sudu potpuno skrbništvo nad Tarom. Ne zaboravi da si ti taj koji je iznevjerio nas. Nimalo ne sumnjam da će pravda biti na mojoj strani. Kad završi brakorazvodna parnica, uz malo sreće, ili dobrog odvjetnika nećeš se smjeti više ni približiti našoj kćeri! – histerično sam se nasmijala na što je Davor ostao potpuno miran.
- U tom slučaju, bojim se da bi se mogla razočarati. Ne bih želio da pomisliš kako ti prijetim ali budeš li i dalje tjerala pravdu manipulirajući našom kćeri jamčim ti kako ću poduzeti ozbiljnije korake – zaprijetio mi je. Istog trenutka krv mi je šiknula u obraze.
- Gade jedan! Ti ćeš meni prijetiti?! – prosiktala sam podrhtavajući od bijesa. A potom sam izgubivši kontrolu učinila nešto čega se i danas sramim. U nekoliko koraka stvorila sam se pokraj Davora i izgovarajući mu najgore pogrde svom snagom šakama navalila na njega. Dugo zatomljivani tuga, bijes i gorčina napokon su provalili iz mene. U stvarnost me vratilo tek Tarino vrištanje.
- Mama, prestani, molim te! Ubit ćeš ga. Ako se tati što dogodi znaj da ću i ja umrijeti – zaridala je kad sam se sva zapuhana napokon odmaknula od Davora. Premda je bio raščupan i obilno krvario iz nosa činilo se da Davor ipak nije bio ozbiljnije ozlijeđen. Ugledavši Taru, onako prestrašenu i blijedu, kako u šoku zuri u nas osjetila sam se posramljeno kao nikad u životu.
- Oprosti mi, dušo. Oprostite mi, molim vas. Sve ovo je jednostavno previše za mene – slomljeno sam pojasnila smeteno petljajući po džepovima kako bih negdje pronašla rupčić. Pronašavši ga, bez riječi sam ga pružila Davoru. Spuznuvši na tlo zarila sam lice u dlanove i napokon dala oduška svome bolu. Dok su mi suze natapale lice a ramena podrhtavala od jecaja osjetila sam Davorovu ruku na nadlaktici.
- Marina, ustani, molim te. Nadam se da ti je napokon postalo jasno da ovako dalje ne ide. Ako se slažeš idemo gore kako bismo u miru porazgovarali o svemu – predložio je a ja sam prihvatila.
Dva sata kasnije, nakon poduljeg razgovora s Davorom napokon sam postala svjesna koliko je moje dotadašnje ponašanje bilo besmisleno.
- Marina, znam da sam te povrijedio i vjeruj mi, jako mi je žao zbog toga. Neću ti reći kako bih volio vratiti vrijeme unatrag jer bi to bila laž. Volim Aleksandru i nakon razvoda planiram se oženiti njome. Žalim jedino zbog toga što nisam imao dovoljno hrabrosti da ti na vrijeme sve priznam. Svjestan sam da mi je to najveća pogreška jer si unatoč svemu oduvijek bila dobra žena i nisi zaslužila da za Aleksandru doznaš na onakav način. Pretpostavljam da je upravo tvoja povrijeđenost bila razlogom zbog kojeg si mi zabranila viđati kćer ali moraš znati da to nije rješenje. Upravo njoj je ovakva situacija zacijelo bila najteža. Naša kći zaslužuje ljubav i potporu oba roditelja. Ne znam što vrijeme nosi ali možeš biti mirna. Dok sam ja živ, ne smije vam ničega nedostajati – rekao mi je Davor te večeri nakon što smo, baš kao nekad zajedno otpratili Taru u krevet.
- Da – zamišljeno sam prošaptala. – Tek sad shvaćam da sam svojim ponašanjem silno povrijedila Taru. Nadam se da će mi jednog dana moja djevojčica to ipak moći oprostiti – sjetno sam dodala svjesna da ću od ovog dana puno toga morati promijeniti kod sebe. Stvari i događaji u našem životu možda nam ne idu uvijek pod ruku ali prihvaćati ih i znati se nositi s njima ključni su koraci k napretku. Ja bih tome samo pridodala još i moć oprosta koja je u većini slučajeva zapravo prvi i najvažniji put k iscjeljenju našeg srca.
Za Posavinu.org piše Sonja Petričević - Izvor http://www.zivotneprice.net